You are here: Home » Blog » Vagabundo – značenje, pojam

Vagabundo – značenje, pojam

Značenje reči vagabundo i poreklo pojma 

Poznato je da se reč vagabundo često upotrebljava za nekoga ko je lutalica, skitnica, da je to onaj koga generalno gledano „ne drži mesto“.

Sama definicija pojma jeste zapravo i odgovarajuća prevodu, i reč je poreklom iz španskog jezika i danas se upotrebljava dosta u njihovoj kulturi.

Iako je ranije reč imala u nekom smislu možda i negativnu konotaciju, u današnje vreme je ona postala pozitivan izraz za onoga ko je u neku ruku boem, nezavisna osoba, onaj koji sam traga za svojom srećom.

Originalan prevod sa španskog jezika za pojam vagabundo bi zapravo bio skitnica, prosjak, odrpanac, uličar, siromašan čovek „bez krova nad glavom“.

U nekim konotacijama se pojam vagabundo upotrebljava da označi i karakter neke osobe, te da opiše onoga ko je danguban, ko je uzaludan, ko „troši dane i život u prazno“ bez svrhe i cilja.

Pored toga što pomenuti termin ima konotaciju nekoga ko je probisvet, nestalna i neozbiljna osoba, u španskoj kulturi se često koristi i da opiše nekoga ko je veliki ženskaroš i zavodnik.

Naime, poznato je da je vagabundo termin koji se koristio da opiše čuvenog zavodnika Don Žuana, koji je voleo žene ali ni jednoj nije bio veran.

Ova tuđica je kod nas postala dosta rasprostranjena i često se koristi u pogrešnom smislu, kao opis za nekoga ko je zavodnik i koji treba da bude uzor jer ne živi po pravilima već ne haje ni za šta, i život mu je samo igra i zabava, „od danas do sutra“.

Poznata je pesma hrvatskog pop pevača Gorana Karana koja i nosi naziv „Vagabundo“, u kojoj stih „Ja sam samo vagabundo, ti si mene sanjala“, na neki način i opisuje pravo značenje termina.

Naime, u ovoj konotaciji, vagabundo je nestalna osoba, onaj koji je neuhvatljiv i neshvatljiv, koji ne može da se „obaveže nikome“ ni da pripada jednoj ženi.

Kada se dublje sagleda samo značenje pojma, vagabundo predstavlja nekoga ko je samo jedan „prolaznik u tuđim životima“, koji se ne može smiriti i koji će uvek morati da luta, jer je takvog temperamenta i karaktera.

Vagabundo je neko ko je nezavisna osoba, ko gleda samo sebe i na koga se ne može osloniti niko ni u jednom momentu, jer on živi po svojim pravilima, ide dalje i traga ne znajući ni sam za čime.

Nekada se smatra da je vagabundo sinonim za avanturistu, pustolova, onoga ko nema potrebe da se bilo kome pravda, ko sam „kroji svoju sudbinu“ i kome mnogi zavide ali ga u isti mah i žale jer nema ništa osim svoje slobode.

Pojam vagabundo u španskom jeziku i kulturi – značenje i istorijat termina

Kroz špansku kulturu i jezik, pojam vagabundo se „provlači“ kroz istoriju do savremenog doba, menjajući pri tome značenja i konotacije.

Naime, generalno je smatrano da je originalno ovaj termin vezan za nekoga ko je nestalan i neshvatljiv, koji luta i koji je sanjar i pustolov.

Od onoga ko je definisan kao vagabundo, nikako se ništa ne može tražiti ni očekivati, ne jer je sebičan već jer ga ne drži mesto i često daje prazna obećanja koja ne može da ispuni zbog svoje buntovničke prirode.

U jednom momentu se čak pojam vagabundo smatrao sinonimom za romsku populaciju, te je poistovećen sa ciganima koji su se selili iz mesta u mesto i živeli od pesme i igre, i od „danas do sutra“.

Iako su takva shvatanja u neku ruku bila tačna, ona nikako ne mogu da se smatraju definitivnim i da budu objašnjenje pojma vagabundo jer je on mnogo kompleksnijeg značenja.

Smatra se da je vagabundo neko ko nije pravi „veseljak“, već je osoba koja je usamljenik, koja možda pati i želi bolje za sebe ali ne zna kako da to ostvari, i kao da je na kraju sam sebe osudio da stalno traga za onim što ne može da dostigne.

Pored toga, španska kultura definiše vagabunda kao onoga ko je misteriozna osoba, ko je tajanstven i o kome svako čuje po nešto, ali ga niko ne zna zapravo.

Upravo iz takvih razloga i potrebe da se u svakoj kulturi stvori po neki veliki heroj, kroz špansku istoriju se provlačio lik vagabunda, kao tajnog zaštitnika, kao onoga ko čini dobra dela.

Vagabundo je po nekim teorijama onaj ko je uvek na strani pravde ali je on sam ne poštuje, te se trudi da pomogne onima u neprilici, ali ne očekuje ništa i samo tako nestane bez traga.

Po pravilu, vagabunda niko nije ni video niti zna kako zapravo izgleda, jer on stalno luta, „skriva se u senkama“ i nezadrživ je i neuhvatljiv, jednako koliko je neshvatljiva njegova priroda.

Istoričari „lome koplja“ da li je lik vagabunda u španskoj kulturi nastao iz potrebe ljudi da se „tajnim zaštitnikom“ izbore za neke velike promene, i da nekom pripišu sve zasluge za koje oni nisu imali hrabrosti da ostvare.

Vagabundo ili vagabund, u španskom narodu je bio poznat i predstavljen kao onaj ko je „uvek na granici“ i zakona i moralnih načela, ali i koji ima neke svoje principe kojih se pridržava.

Smatralo se da upravo zato, vagabundo i jeste skitnica i da mora da luta, jer ni sam nije sasvim ispravan i pošten, i često je u sukobu sa zakonom.

Mada su ljudi veličali vagabunda kao osobu koja se bori za pravdu, opet se uz ovaj termin vezivala i neka negativna konotacija, koja je naglašavala negativne karakterne osobine, onoga ko je uvek na samoj granici poštenja i morala.

Kada se uzme u razmatranje poreklo pojma vagabundo, on je veruje se najpre i nastao od latinskog termina vagari a u značenju skitati ili lutati, pa je stoga i sam pojam tumačen najpre u negativnom kontekstu.

Naime, po datom latinskom glagolu, lik vagabunda je tumačen kao neko ko je probisvet, ko je danguba, razbojnik, ološ, kradljivac, lažov, besramnik, nemoralna osoba bez posla i zanimanja, koja samo živi i luta, bez realnog cilja i smisla.

Međutim, kasnije je pojam verovatno pod uticajem narodnog folklora, počeo da se poistovećuje sa tajnim herojima, pa se smatra da je najpoznatiji vagabund u španskoj kulturi lik Zoroa, koji je pandan Marku Kraljeviću u našim predanjima i legendama.

Pogledajte i ovo: